Napomena: U pripremi ovog teksta korišteni su AI alati kao pomoć pri jezičnoj redakturi i strukturiranju, dok su sadržaj, stavovi i odgovornost u potpunosti autorovi.

Kontekst

Unazad nekoliko godina HAVC sufinancira videoigre kroz Javni poziv za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva, kategorija: poticanje razvoja i proizvodnje videoigara. Prijatelji mi kažu da svake godine kada HAVC objavi rezultate poziva krene rasprava o tome kako je natječaj namješten, kako način provedbe nije transparentan, kako se nekima pogoduje itd. Tako je bilo i ove godine kada je krenula rasprava na Discord kanalu Game Developers Croatia - link na početak rasprave .

Ponukan time što mi se nekoliko puta spomenulo ime i projekti na kojima radim ili za koje sam prethodnih godina dobio spomenutu potporu, htio sam se uključiti u raspravu. Razumljivo je da rezultati ovakvih natječaja izazivaju snažne reakcije, osobito među prijaviteljima koji su u projekte uložili puno vremena i nade. Pa ako ja imam neke informacija i saznanja koja drugi kolege možda nemaju - rado ću ih s njima podijeliti.

Dapače i štoviše, vjerujem u zajednicu i transparentnost te želim doprinijeti kulturi u kojoj međusobno želimo drugima uspjeh, a ne da se međusobno optužujemo i napadamo bez da smo dali priliku drugoj strani da kažu svoje viđenje.

U tom duhu, ovaj osvrt je moj pokušaj da adresiram sva pitanja ili tvrdnje koje su postavljene tijekom rasprave a za koje mi se čini da se svode na dvije kategorije:

• kolege nisu upućene u to kako sustav funkcionira,
• kolege nisu upućene u to kako se sustav mijenja.

Ukoliko netko od sudionika rasprave smatra da nisam dao odgovor i uvid na temu koja ih muči, slobodno mi se javite na Discord, pa ću ažurirati ovaj osvrt.

Koji propisi uređuju Javne pozive HAVC-a

Prvo stavljam ovu informaciju jer se u stvari odgovori na puno pitanja vraćaju na ovu temu tj. na razumijevanje čime je Javni poziv definiran.

Pravilnik o postupku, kriterijima i rokovima za provedbu Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva (NN 95/2023)

Ovo je krovni dokument koji određuje sve što mu stoji u nazivu. Kako se poziv odvija, kojim kriterijima se vodi, kojih rokova se drži itd. Pravilnik ne pokriva samo videoigre, već i ostale audiovizualne djelatnosti koje HAVC potiče, no nema puno članaka vezanih za videoigre pa je obično preporuka onima koji se javljaju da barem tri puta pročitaju te članke. Važno ih je ne samo pročitati, nego razumjeti i shvatiti ozbiljno. Naime, upravo ovaj Pravilnik definira “pravila igre” natječaja. Nekoliko puta se u raspravi pokazalo da prijavitelji nisu svjesni:

1. da Pravilnik postoji,
2. da definira neke kriterije,
3. da bi igre koje se nadaju sredstvima trebale ispunjavati te kriterije.

Stručne službe HAVC-a i umjetnički savjetnici za videoigre (oni koji biraju što treba podržati) idu korak dalje od toga pa svake godine održe i web radionicu na kojoj prijaviteljima dodatno daju na raspolaganje:

• radionicu o javnom pozivu ,
• predložak za potrebnu dokumentaciju ,
• primjer kako pripremiti troškovnik .

Druge kategorije javnih poziva i njihovi umjetnički savjetnici ovo ne provode. Znači ovo je dodatna informacija i pomoć koju smo se potrudili pružiti prijaviteljima kako bi prijave napravili što bolje.

Osim pravilnika, također se prijaviteljima preporuča da nekoliko puta pročitaju sam tekst javnog poziva . Namjera je ista - što boje razumijete uvjete poziva to ćete bolje svoj projekt prijaviti na isti tj. napravit ćete manje grešaka u njegovoj prijavi.

Ako vam se nešto od tih dokumenata ne sviđa kako je napravljeno ili mislite da treba biti drugačije…

Kako promijeniti uvjete javnih poziva HAVC-a

Sada kada znamo koji dokumenti definiraju javni poziv možemo i prokomentirati proces kroz koji se on mijenja. Ako pogledate početni tekst spomenutog pravilnika, ona navodi:

“Na temelju članka 8. stavka 6. Zakona o audiovizualnim djelatnostima (»Narodne novine«, broj 61/18 i 114/22; u daljnjem tekstu: Zakon o audiovizualnim djelatnostima) ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra uz prethodnu suglasnost Hrvatskog audiovizualnog vijeća i ministrice kulture i medija, donosi”

Dakle, ovdje se spominju dvije bitne stavke:

• Zakon o audiovizualnim djelatnostima te
• neki ključni dionici HAVC-a koje definira njegov Statut

Znači imamo Zakon, imamo Statut i imamo Pravilnik. Oni definiraju neke dionike unutar sustava, ali i unutar audiovizualnih struka. Ovi dokumenti apsolutno jesu podložni izmjenama i promjenama. Međutim, kako bi se održao određeni pravni kontinuitet i kako se pravila igre ne bi mijenjala sa svakim novim igračem, ovi procesi nisu brzi te obično uključuju najavljena javna savjetovanja.

Primjer takvog javnog savjetovanja: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=9896

Izmjene Zakona, Statua i Pravilnika stoga možete očekivati svakih nekoliko godina. A kada su na rasporedu onda svoje mišljenje i stavove možete i trebate argumentirati u nekoliko smjerova:

• prema Ministarstvu kulture i medija - kako bi uvažili vaše potrebe,
• prema HAVC-u - kako bi uvažili vaše potrebe,
• prema CGDA - kako bi mogli zastupati vaše potrebe,
• u samom Javnom savjetovanju - kako bi vaši komentari i argumenti bili javno zapisani i kako bi se i drugi na njih mogli referencirati.

Kroz sve ove procese je nas nekolicinu prolazilo kada su se inicijalno definirali ovi propisi u kontekstu videoigara te su se naši argumenti morali temeljiti na:

• ustanovljenim praksama u inozemstvu,
• analitičkim alatima domaće scene videoigara,
• utemeljenim argumentima koji razumiju sustav u koji dolaze.

Da nisu bili utemeljeni u stvarnosti, sustavu i racionalnosti ne bi danas bili dio propisa koji uređuju videoigre. Oni također nisu nastali u vakuumu, nisu pisani kao tabula rasa. Naime, spomenuti propisi i ustanove postojale su i prije nego što su videoigre priznate kao audiovizualna djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku.

Zašto je to važno? Važno je zato što postoje određeni sustavi i operativni kapaciteti koji uređuju audiovizualne djelatnosti izvan videoigara, te i to treba poštovati i pokušati prilagoditi potrebe za videoigre tom sustavu. Jer operativno nije racionalno svaki puta sve raditi kao zasebna specifična rješenja, pa su kompromisi često nužni.

A na vama je kako ćete na to gledati. Možete odabrati stajalište da taj natječaj nije dobar. Ja ću ipak biti stajališta da je ono što imamo danas nekoliko puta bolje nego ništa koje smo imali prije toga. A na nama je da sustav poboljšavamo i unaprjeđujemo. Ali ne svađama i optužbama na Discordu, nego poznavanjem sustava i argumentiranom raspravom.

Naime, nije priča s propisima ni tu gotova s obzirom da imamo i:

• Zakon o državnim potporama,
• GBER,
• i druge nacionalne i internacionalne propise,

no, za početnu ilustraciju ćemo ovdje stati.

Slijedi lista tvrdnji/pitanja/optužbi i moj osvrt na njih. Većina je parafrazirana radi formalnijeg izražavanja.

Tvrdnje i odgovori

Tvrdnje su djelomično parafrazirane i grupirane radi jasnoće i formalnijeg tona.
Namjera mi je adresirati većinu zabrinutosti koje su se pojavile među prijaviteljima tijekom javne rasprave.

“Natječaj bi trebao uvažavati regionalne potrebe”

Trenutni javni poziv nije definiran kao regionalna potpora, već kao program usmjeren na podršku kvaliteti i izvrsnosti, neovisno o geografskom podrijetlu prijavitelja.

Koliko mi je poznato, projekti koji su u prethodnim godinama dobili potporu nisu izrazito geografski koncentrirani, no to je tvrdnja koju bi vrijedilo potkrijepiti konkretnim podacima.

Ako postoji interes za uvođenjem regionalnog kriterija, smatram da bi tome trebala prethoditi:

• analiza dosadašnje teritorijalne raspodjele sredstava,
• procjena stvarne potrebe za takvom mjerom,
• razmatranje provedivosti unutar postojećeg pravnog i institucionalnog okvira.

Drugim riječima, regionalna komponenta može biti legitimna tema, ali bi njezino uvođenje trebalo temeljiti na podacima, a ne na dojmu.

“Trebalo bi podržati nove studije!”

Iz osobnog iskustva rada s javnim potporama, investitorima, izdavačima, kao i kroz realizaciju projekata i njihovu tržišnu izvedbu, smatram da je ovo važna, ali osjetljiva tema.

Kako bi se izbjegla situacija u kojoj je za dobivanje sredstava potrebno već imati objavljenu igru — a za objavu igre prethodno osigurati sredstva — uvedena je praksa prema kojoj se svake godine najmanje jedan debitantski projekt izravno podržava.

Smatram da je to razuman kompromis između poticanja novih autora i odgovornog upravljanja javnim sredstvima.

U budućnosti, ako se ukupni budžet za videoigre poveća, bilo bi opravdano razmotriti i povećanje broja podržanih debitantskih projekata. Međutim, pri sadašnjoj razini sredstava — i s obzirom na visoku složenost razvoja i međunarodne distribucije videoigara — usmjeravanje velikog dijela budžeta na neiskusne timove nosi povećani produkcijski i tržišni rizik.

Važno je naglasiti da debitanti nisu isključeni iz sustava:

• jedan debitantski tim godišnje može dobiti izravnu potporu
• ostalima se često preporučuje suradnja s iskusnijim autorima ili studijima kako bi povećali izvedivost projekta

Zašto debitantski projekti u prosjeku predstavljaju veći produkcijski rizik tema je koja zaslužuje poseban, detaljniji osvrt, te je ovdje samo naznačena u osnovnim crtama.

“Malo projekata po puno ili puno projekata po malo?”

Ovaj kriterij nije normativno propisan, već se dosad primjenjivao prema stručnoj procjeni, iskustvu i profesionalnom nahođenju umjetničkih savjetnika za videoigre.

U dosadašnjoj praksi, pristupi su se razlikovali:

• dio savjetnika preferirao je manji broj projekata s većim iznosima,
• dio je nastojao ići šire, podupirući veći broj projekata s manjim pojedinačnim iznosima.

Ti pristupi odražavaju različite profesionalne filozofije, a ne proizvoljnost.

Osobno smatram da je, osobito kod kulturnih i autorskih projekata koji teže dolaze do izdavača i privatnog kapitala, model manjeg broja projekata s većom financijskom potporom često smisleniji — jer omogućuje realnije zatvaranje financijske konstrukcije i stabilniju produkciju.

S druge strane, pristup šire raspodjele sredstava ima svoju legitimnu logiku: omogućuje vidljivost većeg broja projekata, potiče raznolikost i širi bazu aktivnih autora.

Iz mog iskustva, mali udjeli sredstava u velikim produkcijskim budžetima često postaju administrativna prepreka, a ne stvarna razvojna pomoć — no istovremeno razumijem da se o tom pitanju može legitimno zauzeti drugačije stajalište.

Smatram da ovo pitanje ne mora nužno biti rigidno normirano, već može ostati prostor stručne diskrecije, uz:

• jasne smjernice,
• transparentna obrazloženja,
• dijalog sa strukom.

Ako zajednica želi utjecati na ovaj aspekt politike financiranja, legitimni kanali za to su:

• javna savjetovanja,
• dijalog s HAVC-om,
• djelovanje kroz strukovne organizacije (npr. CGDA),
• sudjelovanje u procesima izbora i preporuka umjetničkih savjetnika

“Treba dati šansu drugima!”

Razumijem frustraciju koja se može pojaviti kada isti autori ili studiji dobivaju potporu kroz više uzastopnih godina, dok drugi ostaju nefinancirani.

Međutim, trenutni sustav nije zamišljen kao mehanizam rotacije ili ravnomjerne raspodjele prilika, već kao instrument podrške kvaliteti, profesionalnom iskustvu i izvedivosti projekata.

Drugim riječima, sredstva se ne dodjeljuju prema principu „reda“ ili „prava na priliku“, već prema procjeni umjetničke vrijednosti, produkcijske spremnosti i realnog potencijala projekta.

To ne znači da novi autori nemaju pristup sustavu — naprotiv — ali znači da kontinuitet kvalitete, pouzdanosti i prethodnih rezultata ima legitimnu težinu u evaluaciji.

Ako želimo sustav koji dugoročno razvija industriju, nužno je balansirati između:

• otvaranja prostora novim glasovima,
• i odgovornog ulaganja u projekte koji imaju najveće šanse za realizaciju i učinak.

“Zašto netko dobije četiri puta više od drugoga?”

Razlika u iznosima potpore ne odražava vrijednost autora kao osobe, već razliku u opsegu, složenosti, produkcijskim potrebama i planiranom dosegu projekta.

Videoigre se međusobno znatno razlikuju po:

• veličini tima,
• trajanju produkcije,
• tehnološkim zahtjevima,
• obujmu sadržaja,
• troškovima marketinga i izdavanja,
• ambiciji tržišnog dosega.

U tom kontekstu, različiti projekti imaju legitimno različite financijske potrebe.

Dodjela većeg iznosa često znači da je projekt procijenjen kao:

• produkcijski zahtjevniji,
• spremniji za realizaciju,
• s većim potencijalnim kulturnim i tržišnim učinkom,
• sposobniji opravdati veće javno ulaganje.

Važno je naglasiti da veći iznos potpore ne znači nužno veću povlasticu, već i veću odgovornost — jer veći budžeti podrazumijevaju veća očekivanja, veći produkcijski rizik i veću obvezu transparentnosti.

Drugim riječima, razlika u iznosima odražava razliku u projektima, ne razliku u pravu na potporu.

“Skrivanje bodovne lista i način evaluacije”

Evaluacija projekata u okviru javnog poziva za videoigre ne proizlazi iz tehničkog bodovanja pojedinačnih stavki, već iz tradicije umjetničke i kuratorske procjene, kakva je prisutna i u drugim područjima kulture i audiovizualnih djelatnosti.

Umjesto fragmentiranog bodovanja izoliranih elemenata (npr. tehnologije, budžeta ili formalnih kriterija), projekti se razmatraju kao cjelovita umjetnička, produkcijska i razvojna inicijativa, u skladu s unaprijed definiranim kriterijima pravilnika i javnog poziva.

Drugim riječima, evaluacija se temelji na holističkoj procjeni ukupne vrijednosti projekta, a ne na zbroju tehničkih bodova.

Takav pristup nastavlja nasljeđe umjetničke prakse u financiranju kulture, gdje se odluke ne donose isključivo na temelju kvantitativnih metrika, već na temelju:

• profesionalnog prosuđivanja,
• kontekstualnog razumijevanja,
• kulturne i umjetničke relevantnosti,
• izvedivosti i potencijalnog učinka projekta.

Na temelju iskustva iz kulturnog sektora — kao i prema izraženim preferencijama dijela umjetničke zajednice — odabran je model u kojem se izrađuju autorske, kurirane recenzije, umjesto formaliziranih bodovnih lista i administrativnih žalbenih postupaka.

Takav sustav ima svoje prednosti i ograničenja, ali njegova je namjera:

• potaknuti odgovornu i argumentiranu stručnu procjenu,
• izbjeći iluziju lažne objektivnosti kroz brojčane bodove,
• omogućiti kvalitativno obrazloženje odluka, umjesto isključivo kvantitativnog rangiranja.

Drugim riječima, cilj nije sakriti kriterije, već očuvati prirodu umjetničke evaluacije, koja se temelji na argumentiranom stručnom mišljenju, a ne na mehaničkom zbrajanju bodova.

“Rodna ravnopravnost”

Rodna ravnopravnost trenutno nije zasebno normirana kao kriterij u okviru javnog poziva za videoigre.

Iz dosadašnje prakse nemam dojam da su autorice ili projekti koje vode žene u nepovoljnijem položaju — štoviše, čini mi se da je udio podržanih projekata koje vode žene u nekim godinama bio proporcionalan ili čak povoljniji u odnosu na broj prijava.

Međutim, takav dojam nije zamjena za stvarnu analizu.
Ako postoji zabrinutost oko rodne zastupljenosti, smatram da bi ispravan pristup bio:

• prikupiti podatke o prijavama i odabranim projektima,
• analizirati stvarne omjere,
• tek potom argumentirano razmotriti postoji li problem i zahtijeva li sustav dodatne mjere.

Drugim riječima, ovo je legitimna tema, ali bi rasprava o njoj trebala počivati na empirijskim podacima, a ne na dojmovima ili pretpostavkama.

“Da je ovo javna nabava bilo bi drugačije!”

To je točno — javni poziv HAVC-a nije javna nabava, niti je zamišljen kao natječaj za tehničku isporuku usluga ili robe.

Javna nabava funkcionira prema logici:

• mjerljivih specifikacija,
• najpovoljnije ponude,
• tehničke usporedivosti,
• formaliziranog bodovanja i žalbenih postupaka.

Nasuprot tome, poticanje audiovizualnog stvaralaštva — uključujući videoigre — temelji se na tradiciji umjetničke i kuratorske procjene.

Odluke se stoga ne donose isključivo na temelju kvantificiranih parametara, već kroz:

• autorske, obrazložene recenzije,
• stručno i kontekstualno prosuđivanje,
• holističku procjenu umjetničke, kulturne i produkcijske vrijednosti projekta

Takav pristup nije manjak transparentnosti, već svjesna odluka da se očuva priroda umjetničke evaluacije, u kojoj se kvaliteta ne može u potpunosti svesti na numeričke bodove ili formalne rang-liste.

Drugim riječima, HAVC javni poziv funkcionira kao kulturna politika i umjetnički program — a ne kao tržišno nadmetanje ili tehnički tender.

“Cilj predprodukcije je napraviti GDD!”

Izrada Game Design Documenta (GDD) u okviru faze razvoja nije cilj sama po sebi, već uvjet — a ta razlika je važna.

Namjena tog uvjeta je višestruka.

Prvo, razvoj služi kao priprema za prijavu na fazu proizvodnje. GDD u tom kontekstu predstavlja temeljni alat za strukturiranje projekta, artikulaciju dizajna i procjenu izvedivosti.

Drugo, bez jasno definiranog dizajna i dokumentacije, manje iskusni prijavitelji često imaju poteškoće u realističnoj procjeni vremena, budžeta i produkcijskog opsega. To povećava produkcijski rizik, što je posebno osjetljivo kada se radi o javnim sredstvima.

Važno je naglasiti da GDD nije jedini prihvatljiv ishod predprodukcije. U praksi su prijavitelji često — uz dizajnersku dokumentaciju — izrađivali i:

• demo verziju igre,
• vertical slice ili
• rani prototip

Takvi materijali često služe kao dodatni alat za:

• testiranje dizajnerskih pretpostavki,
• validaciju produkcijskog plana,
• privlačenje interesa izdavača ili investitora.

Trenutno se također razmatra pojednostavljenje formata dokumentacije, primjerice kroz lakše, sažetije modele poput Game Design Macro-a, uz mogućnost uvođenja obveznog prototipa ili playable build-a kao konkretnijeg dokaza izvedivosti.

Drugim riječima, svrha razvoja nije birokratska, već produkcijska — cilj je smanjiti rizik, povećati jasnoću i osigurati da projekti koji prelaze u proizvodnju imaju realne šanse za uspješnu realizaciju.

“Odabir je lutrija!”

Razumijem zašto odabir može djelovati nepredvidivo — osobito iz perspektive prijavitelja koji nemaju uvid u cjelokupni kontekst evaluacije. Međutim, odluke se ne donose nasumično, već se temelje na jasno definiranim kriterijima propisanima pravilnikom te na stručnoj procjeni umjetničkih savjetnika.

U praksi, prema mom iskustvu, već pri inicijalnom pregledu često je relativno jasno koji se projekti ističu po kvaliteti, jasnoći vizije i produkcijskoj spremnosti.

Finalna odluka najčešće ovisi o nijansama — primjerice:

• ozbiljnosti i profesionalnosti prijave,
• razrađenosti dizajna i produkcijskog plana,
• realističnosti budžeta i rokova,
• jasnoći ciljeva i tržišnog pozicioniranja,
• uvjerljivosti tima i njegove dosadašnje izvedbe.

Drugim riječima, razlika između podržanih i nepodržanih projekata često nije stvar sreće, već kvalitete pripreme i razine razrade.

Sustav nije savršen — ali ga je preciznije opisati kao kompetitivan i selektivan, nego kao nasumičan.

“Pozitivna recenzija i odbijenica. Što da čekam?”

Pozitivna recenzija uz odbijenicu može djelovati kontradiktorno, no u praksi to najčešće znači da projekt ima potencijal, ali još uvijek ne doseže razinu jasnoće, spremnosti ili konkurentnosti potrebnu za financiranje u tom trenutku.

U tom kontekstu, povratne informacije iz evaluacije iznimno su vrijedne.
One često ukazuju na konkretna područja za poboljšanje — bilo da je riječ o dizajnu, produkcijskom planu, budžetu, tržišnoj strategiji ili općoj jasnoći koncepta.

Istovremeno, važno je imati na umu da:

• neki projekti neće proći ni nakon više iteracija, ako nemaju dovoljno snažnu vezu s kriterijima poziva,
• u nekim godinama konkurencija jednostavno bude iskusnija, uvjerljivija ili produkcijski spremnija,
• kvaliteta projekta nije jedini faktor — važan je i kontekst ostalih prijava.

U takvim situacijama, ponekad je zdravije i strateški razumnije:

• značajno redefinirati projekt,
• pronaći iskusnije produkcijske ili izdavačke partnere,
• ili, u nekim slučajevima, odustati od projekta i uložiti energiju u novu ideju.

To nije neuspjeh — već dio profesionalnog razvoja i realnosti kreativne industrije.

Drugim riječima, odbijenica ne mora biti kraj projekta — ali može biti signal da je potrebna promjena pristupa, tima, opsega ili same ideje.

“Optužbe na temelju razočaranosti i ljutnje”

Razumijem da odbijenica, osobito nakon uloženog vremena, truda i nade, može izazvati razočaranje, frustraciju i ljutnju. To su ljudske reakcije — osobito u kreativnom i kompetitivnom okruženju.

Ipak, optužbe na račun pojedinaca, institucija ili kolega rijetko vode konstruktivnom ishodu, a često narušavaju povjerenje unutar zajednice i otežavaju smisleni dijalog.

Iskrena preporuka — iz osobnog i profesionalnog iskustva — jest da se energija uloži u:

• postavljanje konkretnih pitanja umjesto javnih optužbi,
• traženje povratnih informacija od savjetnika, kolega i mentora,
• razgovor s drugim prijaviteljima kako bi se bolje razumio kontekst,
• analizu vlastite prijave i područja za poboljšanje,
• sudjelovanje u argumentiranom dijalogu o mogućim promjenama sustava.

Ako zajednica želi unaprijediti postojeći model, najveći učinak imaju informirani prijedlozi, jasno artikulirani problemi i spremnost na suradnju — a ne personalizirani napadi ili javno prozivanje.

Drugim riječima, kritika je legitimna i potrebna — ali je najkorisnija kada je usmjerena na sustav, argumentirana i dobronamjerna.

“Subjektivnost umjetničkog savjetnika”

Subjektivnost je neizbježan dio svake umjetničke i kuratorske procjene — jer procjena kreativnog rada nužno uključuje osobno iskustvo, estetski sud i profesionalnu intuiciju.

Međutim, u okviru javnog poziva, ta subjektivnost ne bi smjela nadilaziti profesionalne standarde, industrijski uvid i kriterije propisane pravilnikom.

Iz mog iskustva, kvalitetni umjetnički savjetnici ne odlučuju na temelju osobnog ukusa ili privatnih preferencija, već na temelju:

• dugogodišnjeg profesionalnog iskustva,
• razumijevanja produkcijskih i tržišnih realnosti,
• usporedbe projekata u širem kontekstu industrije,
• procjene izvedivosti, relevantnosti i potencijalnog učinka.

Drugim riječima, subjektivnost postoji — ali je u idealnom slučaju uokvirena stručnošću, odgovornošću i jasnim kriterijima.

To je ujedno i razlog zašto je važno da se uloga umjetničkog savjetnika povjerava osobama s dokazanim iskustvom, integritetom i razumijevanjem medija — jer kvaliteta odluka uvelike ovisi o kvaliteti njihove prosudbe.

“Financije se ne bi trebale gledati, to su novci za promicanje kulture”

Istina je da je cilj ovih sredstava promicanje kulture, umjetnosti i kreativnog stvaralaštva — no to ne znači da financijski aspekt treba zanemariti. Naprotiv, odgovorno upravljanje javnim novcem sastavni je dio kulturne politike.

Promicanje kulture ne događa se u vakuumu: projekti moraju biti izvedivi, održivi i produkcijski realni kako bi uopće mogli ostvariti svoj kulturni učinak.

U tom smislu, financijska evaluacija ne služi komercijalizaciji kulture, već:

• smanjenju produkcijskog rizika,
• osiguravanju da projekti doista budu dovršeni,
• provjeri da javna sredstva imaju stvarni učinak, a ne samo dobru namjeru,
• zaštiti integriteta cijelog sustava financiranja.

Drugim riječima, kultura i financijska odgovornost nisu suprotstavljeni pojmovi. Dapače — dugoročno, kulturni sektor može opstati i razvijati se samo ako se sredstva dodjeljuju projektima koji su umjetnički relevantni, ali i produkcijski vjerodostojni.

Zanemarivanje financijske dimenzije ne bi značilo veću umjetničku slobodu, već bi povećalo rizik da projekti ostanu nedovršeni, neobjavljeni ili bez stvarnog dosega.

Ako je cilj da javna sredstva doista služe kulturi, onda je razumno očekivati da se dodjeljuju projektima koji imaju realne šanse ostvariti svoj kreativni i društveni potencijal.

-–

Svjestan sam da sam osobno spomenut u dijelu javnih komentara, pa sam se u ovom osvrtu namjerno fokusirao na pravila, procese i institucionalni okvir — a ne na pojedinačne polemike.

“Filozofski simulator 2”

(percepcija ponavljanja istih autora ili estetskog kontinuiteta)

Pojedini komentari sugeriraju da se podržavaju „slični projekti“ ili nastavci istih kreativnih interesa.

Važno je naglasiti da se projekti ne vrednuju prema njihovoj tematskoj ili autorskoj sličnosti s prethodnim radovima, već prema kvaliteti prijave, jasnoći koncepta, izvedivosti i usklađenosti s kriterijima javnog poziva.

Kontinuitet autorskih interesa ili istraživačkog smjera nije dokaz pogodovanja, već je česta pojava u umjetničkoj i kreativnoj praksi.

“Gaming klika”

(percepcija zatvorenog kruga ili favoriziranja)

Tvrdnje o postojanju „gaming klike“ razumijem kao izraz frustracije i osjećaja isključenosti, ali za njih ne vidim utemeljenje u stvarnim mehanizmima odlučivanja.

Odluke o financiranju donose se unutar jasno definiranog institucionalnog okvira, uz stručnu evaluaciju i dokumentirane preporuke.

Percepcija zatvorenog kruga često proizlazi iz činjenice da se u malim industrijama ista imena prirodno ponavljaju — jer iskustvo, reference i prethodni rezultati imaju težinu u profesionalnoj procjeni.

To samo po sebi nije dokaz pogodovanja, već odraz veličine i zrelosti scene.

“Sukob interesa”

Pitanje sukoba interesa legitimno je i važno — osobito kada se radi o javnim sredstvima.

U kontekstu HAVC-a, postoji jasno definiran institucionalni okvir koji regulira:

• izuzeće iz odlučivanja,
• obvezu prijave potencijalnih sukoba interesa,
• mehanizme nadzora i odgovornosti.

U situacijama gdje postoji stvarni ili potencijalni sukob interesa, osobe uključene u postupak dužne su se izuzeti iz evaluacije i odlučivanja.

Ako netko smatra da je došlo do stvarnog kršenja pravila, najispravniji put je korištenje formalnih mehanizama prijave i nadzora, a ne javne insinuacije bez dokaza.

„Komentari o članstvu u vijeću i ponovljenom financiranju“

(parafraza sarkastične tvrdnje)

Pojedini komentari impliciraju da institucionalne uloge mogu utjecati na dodjelu sredstava.

Važno je jasno razgraničiti:

• savjetodavne i nadzorne uloge,
• umjetničku evaluaciju projekata,
• operativne odluke o financiranju.

Članstvo u vijećima ne daje mogućnost utjecaja na evaluaciju vlastitih projekata, a u situacijama gdje postoji bilo kakav potencijalni sukob interesa, primjenjuju se mehanizmi izuzeća i institucionalne kontrole.

Ponovljeno dobivanje sredstava kroz više godina nije posljedica institucionalnog položaja, već rezultat činjenice da se projekti evaluiraju svake godine iznova, prema aktualnim kriterijima i konkurenciji.

Zaključno

Ovaj osvrt nije pokušaj da se obrani savršen sustav — jer savršen ne postoji.

Njegova je namjera ponuditi kontekst, smiriti ton rasprave i potaknuti razgovor koji se temelji na razumijevanju, podacima i profesionalnom poštovanju.

Ako želimo bolji sustav za videoigre u Hrvatskoj, vjerujem da ga možemo graditi kroz dijalog, argumente i suradnju — a ne kroz optužbe, personalizaciju i javne sukobe.